Lepa do bola...

Nema opisa, ne budi pegla.

78240
25.07.2011.

Umjesto da lajem...

Kako bi meni bilo drago da umjesto sto znam da ima nekih 10ak normalnih i pametnih ljudi u Sarajevu, da ih ima bar 11ak. To bi mi stvarno bilo pravo drago! Bez zezanja, mrtva sam ozbiljna!

23.07.2011.

In need of guzeljanje!

Imam preko nekoliko kaktusa koje trebam presaditi. Sve kontam, da bi njima bilo draze ako sacekam proljece za te aktivnosti. I bi sigurno, samo eto ne znam koliko ce im se ta zelja ispuniti. Srecom po njih, prilicno sma u frci s vremenom, iz dana u dan pokusavam stici ludu zivotnu trku i svakim danom se nadam da cu bar sutra uspjeti sustici sve sto trebam. No stalno i uporno kaskam. Nije zdravo ovoliko zuriti. A nemam bas izbora. Nikako da ono budem lijena citav dan, da metiljam s kauca na krevet i nazad... I kad god razmisljam o metiljanju, sjetim se the metiljanja po Turskoj. Eh, kamo srece da to mogu sada odmah ponoviti. S obzirom na cinjenicu da mi je do Turske doci zadatak koji mi je prilicno nemio u ovom trenutku, muntam sve oko sebe da se hvatamo blizih rajskih destinacija. Recimo Fiji bi legao ko budali samar. Ili Coconut Islands. Ili bilo koja destinacija koja ne zahtijeva da preplivam Pacifik, i da je ispunjena scenama iz Plave Lagune. Ma taj drevni film mi je bio uvijek bezveze, ali to tirkizno more, bijeli pjesak i naherene palme su uvijek bili osnovnim dijelom mojih sanjarenja. Nisu u pitanju ni lova, ni vrijeme, vec neka otupljelost, mrskorodnost, sta li. Ja bih se za cas spremila i noge hvatala, no nekako moji bliznji ne dijele isti entuzijazam. Mojoj guzici nikad dosta guzeljanja po bijelom svijetu. Nomadske sam prirode, sta ces... I taman dok pisem ovaj post, stize mi email sa ponudama da po snizenoj cijeni guzeljam po Baliju, Fijiju, Vanuatu-u, Tajlandu, Indoneziji... Dal' je to sudbina, il' sta li je? Sigurno bih ozdravila iste sekunde kad bi mi u rukicama zasijale karte za... igdje... :)

23.02.2011.

Brisanje prasine

Mislim da je bilo krajnje vrijeme naci ovih par usamljenih trenutaka i malo pocistiti prasinu po ovom mi blogu u mene.  Svasta bih imala pisati, no nemam toliko usamljenih trenutaka na raspolaganju, te cu morati sve to pomalo, na kasikicu...

Bijah u rodnoj grudi dug vremenski period.  Naravno, i to je proletilo u treptaju oka.  Bilo je svega u grudi, od ljepote do sjebade.  Izvadih licnu kartu, radnicku knjizicu, prijavih se na biro, dobih i zdravstveno osiguranje i jedva sam se suzdrzala da si odem odmah uplatiti i one Bakije, jer te vadjenje svih ovih sranja nenormalno podstice na samoubojstvo.  I to American style, dodjem sa puskom, pobijem jedno 20 ljudi prije nego sebi prospem mozak.  I bih, stvarno bih ja to ucinila, i taman kad sam pocela da se raspitujem za cijene vatrenog oruzja i koje najvise krvi prolije, izvadih svu dokumentaciju i otidjoh u bolnicu sa bolesnim djetetom. 
Tamo shvatih da sam bila bas razmazena dok sam imala posla sa opstinama,mupovima, cipsovima... 

Bolnica je horor najveci.  Da budem precizna, bolnica Kosevo je horor najveci.  Sigurna sam da ce se za koju godinu pojaviti horor film sniman u pomenutoj ustanovi koji ce biti na boljem glasu od "Ring" ili "Blair Witch Project", pa i "Saw".  Pa to su price za djecu pred spavanje, sta je Kosevo.  Inspirisana sam da cak i opjevam tu propast od ustanove, jer nije lako ni toliko los biti.  Zijan su mi bili zohari na inektivnoj, ali kontam da su oni bukvalno shvatili ime te bolnice pa ono se trude da zaraze ljude sto vise, mislim ipak je infektivna u pitanju. 
Hrana...  Ma ne bih se u to upustala, toj prici nema kraja...  No hrana je bila kvalitete 5 zvjezdica restorana, ma 7 zvjezdica u odnosu na bolnicko osoblje.  Nema to nigdje tako garant...  Previse bi bilo da ima...  Sokantno je kakvi se ljudi odluce na poziv medicinskog radnika.  Ne da nemaju noble potrebu da pomognu svijetu u nevolji, bolesti, vec suprotno, bas takve nejake, uglavnom istraumirane primjerke nase proklete rase, driblaju i maltretiraju samo i iskljucivo zato jer to mogu.  Strasno mi je to bilo vidjeti i dozivjeti, toliko ponizenja i uzasa ne dozivih nikada u svom zivotui nadam se da nikada necu.  Pa bila sam u bolnici u ratu, i to u izmisljenoj Dobrinjskoj bolnici i da nisam bila sjebana i u bolovima, jos bi mi i dobro bilo.  Bar sam bila tretirana ljudski, sa razumijevanjem i bar zeljom da mi se pomogne.  Eh, znala sma ja da cu kad tada zazaliti za ratom. 

Vrijeme je uglavnom bilo katastrofski.  Da ne obidjoh i Tursku (inace, raj na zemlji, sta je ono onako???), ne bih sunca vidjela.  E vidis, slazem se da me tu Australija dobro razmazila.  Ovo vjecito plavo nebo, urijetko prosarano pokojim oblakom sa prekrasnim suncem koje przi li przi, me nekako uljuljkalo u uvjerenje da je to tako uglavnom slucaj i svugdje, ne samo ovdje.  Sarajevo mi je izbilo te smijesne ideje iz glave.  Nisam sunca vidjela u jednom trenutku cijelih 6 mjeseci.  No bilo je divno opet gledati kako pada snijeg.  Jeste da sam akumulirala nevidjene kolicine hladnoce u svom tijelu, ali je bilo lijepo i to opet vidjeti.  Cak su i one magle bile nekako romanticne :)

No najljepse od svega, i vrijedno bilo kakve muke, mi je bilo provesti vrijeme sa dragim ljudima.  Imali smo nekoliko nezaboravnih derneka, mnostvo ispijenih kafa i hektolitre ispijenog alkohola. Da su mi mjerili krv na ulasku u Australiju, sigurno bih platila taksu na alkohol. 
Doslo je do obnove nekih starih dragih prijateljstava, neka su opet, pala u blagi zaborav, upoznala sam neke nove drage face i kada povucem crtu, sa strane socijalnog zivota nije moglo biti bolje.  Ma moglo je, uvijek moze bolje, ali bi taj boljitak u ovom slucaju bio bas pakleni zadatak.  No o socijalnom zivotu vise u nekim od narednih postova :)

Uglavnom, sasvim je logican bio povratak u Ozz, kao sto je i sasvim logicno da se nikada necu kutarisati nostalgije.  Pa necu, zar, dozvoliti kojekakvim nadrizdravstvenim radnicima ili opcinama/opstinama, majmunima na pozicijama i nepismenim levatima da mi izbiju boljku nad boljkama.  Cak i dok sam tamo bila, bila sam nostalgicna.  Dijelom za Australijom, no ipak vecim dijelom za Sarajevom onakvim kakvo je nekad bilo... 

Ili sam ja to nekad usnila i porvedoh zivot ganjajuci nedosanjani san... 

Kako bilo da bilo, radujem se ponovnom dolasku, koji vec pomalo planiram.

:)

10.09.2009.

Al je lijep ovaj svijet, ovdje potok, ondje cvijet..

Tu i tamo se pojavi po koji covjek koji ti ulije nadu da i nisu svi tako losi i zli, ali, na opstu zalost, takvih je strasno malo.  Lista mojih prijatelja je relativno mala, jer ih ima jako malo koje smatram zaista istinskim prijateljima.  No nedavno mi se ta lista malo povecala.  U moj zivot je sasvim slucajno, laganim korakom i s veselim osmijehom usetala ona...

Ona je nedavno doselila iz Queensland-a u Melbourne sa svojom porodicom.  Djeca su joj divna i moj ih sin, skupa samnom, naprosto obozava.  Muz joj je stvarno super tip, sto mog muza cini neizmjerno sretnim.  Postali su kao dva mala djecaka, samo cekam kad ce poceti razmjenjivati slicice za cize-blize.  A ona...  Ona je mehlem za moju napacenu dusu. 

Ne poznajem je dugo vremenski gledano, ali kao da je citav zivot bila tu.  Puzla koja mi svo ovo vrijeme neizmjerno fali da konacno projeciram ovu sliku zivota koju imam u glavi.  Toliko toga sam joj otkrila o sebi i ona meni o sebi, da sam sokirana da je takva razmjena "dobara" uopste moguca. 

Vecina dosadasnjih relacija je bilo uglavnom hladnog, relativnog distanciranog karaktera, te me je ova nagla prisnost i ljudskost izuzetno prijatno iznenadila.  Ovakav odnos sa ljudskim bicem koje mi nije majka rodila i za koje se nisam udala su bile nevidjena rijetkost.  Postoji samo nekoliko ljudi sa kojima sam uspjela ili pokusala izgraditi takav odnos, a da me to nije lupilo po usima...  Razocaravajuce mali broj ljudi, koji opet stalno, cini mi se, opada sve vise i vise... 

I ona je prosla kroz sito i reseto u odnosima sa ljudima, te nam je i to jos jedna zajednicka tacka...  Pored malog miliona drugih... 

Jednom prilikom, dok sam studirala yogu, imala sam zadatak da napravim "happiness analysis".  Nasrala sam se tu momacki o sreci i sta je to sreca, sta to u stvari znaci, odakle dolazi i kako se reflektuje...  Jedna od osnovnih stvari u toj analizi je da je sreca u nama te smo samim tim mi potpuno odgovorni za njeno postojanje.  No sada se pitam koliko sam imala pravo???  Jer moja kvinslandjanka me cini toliko sretnom da me cesto bude strah.  Ko visoko leti, nisko pada...  A ja trenutno letim toliko visoko da ne vidim i ne sjecam se svih onih silnih razocarenja....  Tjesi me jedino sto vidim da i ona leti, tik pored mene, drzeci me za ruku i hrabreci me da jos koji put zamahnem krilima, da nisam uobicajeno sama u svom letu i strahu od tog letenja.  I ja masem li masem, skupa sa njom i mojoj sreci nigdje kraja!!!

Potpuno otvorenog srca, primam je sebi i iskreno se nadam da je ovo samo pocetak jednog predivnog prijateljstva.  Za sada, sve ide svojim tokom i hvala zvijezdanim stazama koje postavise raskrsnicu na njenom putu i ona odabra put k' meni...  Obecavam da cu da je mazim i pazim i milujem njena perca sve do sudnjeg dana.  Kao sto i dolikuje jednoj BFF!!!

02.09.2009.

Almost gonne!

Bio je lijep i suncan dan.  Vec dugo vremena su dani tmurni, kisoviti i hladni, ali ovaj je bio lijep i suncan.  Proljece je tu.  Moje prvo ratno proljece.  Sta da vam kazem, tog marta sam bila znacajno neuracunljiva, strasno mi je grozno!  Vec smo gladni ko jadnice, nema nista da se kupi nigdje, cak i da imas neku lovu, zima nam u svakoj pori, zaledjene kosti...  Iz Dobrinje ne mozes izaci tek tako, moras ici autom, ako ko ima da te vozi...  Otici u grad je misija nevjerovatna!

Ja sam bila lijepa i super sam se osjecala.  Jos jedan sam ukrala...  Jucer sam isla u grad i onda sam presla pjeske u Dobrinju i niko me nije upuco.  Nisam cak ni trcala.  Vec sam tada pocela da lagano pokazujem znakove opste nezainteresovanosti...  Dojadilo vise trcati, saginati se u trku, bacati se na zemlju...  Kontam, pucaj, ne mozes mi nista...  Ah, mladost ludost... 

No sve se mijenja...

Dakle, taj dan je bio lijep, miran, kao da je nije rat.  Obucem se najbolje sto znam i put pod noge.  Svratim do civlne zastite da javim ocu gdje cu biti, ipak je rat, treba se znati gdje si...  I dok mu masem, u pola mog okreta, na pola koraka, odjednom osjetim strasan bol u ledjima.  To me je iznenadilo skroz...  Poceh da se pitam da me nije neko udario necim, da me nije naglo ustaklo...  Otvorih oci i vidim oko mene dim.  Dimi se ulica, a i ja sa njom.  I dok lezim na betonu ispred civilne zastite, zapitah se da li sam ziva uopste???  Dim se slabo mrda, a ja kao da sve to posmatram pomalo distancirana od same sebe. 

Shvatih da sam u najboljem slucaju ranjena.  U panici i zelji da ipak prezivim i to poceh da se derem iz sveg glasa, dozivajuci svog oca.  U neka doba, on se pojavi i krenu prema meni u slow motion mood-u.  Gledam ga, a ne vjerujem sta vidim.  Nije mi jasno sta se desava, zasto se tako sali...  Moj mozak radi 300/h.  On se krece 2cm/h...  Nisam tada znala da je u pitanju posljedica detonacije koja ti uzjebe mozak i nista ti nije jasno, a sve je u slow motion. Konacno dodje do mene i dok se bacao na isti onaj beton pored mene, pokusavajuci svojim tijelom da zastiti moje od daljnjeg unistavanja, odjeknu u nasoj neposrednoj blizini detonacija jos jedne granate.  Pa jos jedne.  Pa jos jedne... 

I dok je, sav izbezumljen od straha za sigurnost sopstvenog dijeteta, brisao krv sa mog lica, pa mi onda rukom prelazio preko ledja uz rijeci, "sve ce biti dobro, nista ne brini, sve ce biti dobro...", ja sam pokusavala da ga zaustavim... 

"Pogledaj mi noge, vidi da li mogu da ih micem, ranjena sam u ledja..."

Podigao je moju jaknu i vidio zjapecu rupu koja je sada krasila veliki dio mojih ledja iz koje lipti krv.  Mrtvacki bijelog lica me molio da pomaknem noge...  Niz njegovo lice su se slijevale rijeke suza, dok je svojim rukama prepunim moje krvi hvatao moje lice i ljubio me.  Ja sam ga gledala i pitala se da li sam ga ikada prije vidjela da place...  U njegovim ocima sam vidjela tugu neizmjernu i pomislila da se mozda rastajemo...  Ovaj put, zauvijek... 

Onda su me odnijeli u bolnicu, tamo me zakrpili i sada nosam oziljak od nekih10cm preko ledja.  Geler je usao na bubreg, a izasao na kicmu.  I pri tome nit' je odvalio bubreg, nit' je slomio kicmu.  Samo je ostavio vreli trag koji i dan danas pece.  A moj otac, je na moju neizmjernu srecu prosao bez ogrebotine fizicke, ali sam sigurna sa predubokim brazdama na psihi...

Uglavnom, umrla nisam, na cemu sam izuzetno zahvalna, nisam ni nepokretna i sve u svemu, prosla sam nevidjeno dobro.  Cak je i doktor Hadzir bio iznenadjen srecom koju sam imala u svemu tome.  Sam je tvrdio da je on hirurskim potezima provalcio geler kroz moje tijelo tom putanjom, morao bi ili da mi izvali bubreg ili slomi kicmu.  Drugi geler koji me je stigao je zavrsio u mom vratu, ali srecom je bio neki rikoset te je samo uspio da udje u moj vrat, cijeli milimetar od arterije.  Da je bio samo malo jaci, cetnik bi uspio da me remotely malo prikolje...

Godinama nisam oblacila kupace kostime koji bi otkrili taj oznaceni ratom dio mene...  Godinama sam mrzila pogled u ogledalo nakon tusiranja, jer svaki put bi me oblio hladan znoj...  I sigurna sam da cu jos godinama pokusavati da iz glave izbrisem izraz lica mog oca dok lezi pored mene i gleda me sa hororom koji izlazi iz svake njegove pore.  Tek mnogo godina kasnije, kada sam i sama postala roditelj predivnog jednog bica sam shvatila kolika je kolicana straha i uzasa kolala njegovim venama.  Osjecam se toliko krivom sto sam mu omogucila da kroz to ikada prodje. 

No sada znam jedno.  Kada bih mogla da vratim vrijeme, taj Mart bih definitivno provela u miru i smradu naseg omiljenog atomskog sklonista!

23.07.2009.

Horor

Kad ti dan pocne sa posjetom zubaru, ostatak dana izgleda tako lijepo i veselo.  Iako se vani namrcilo k'o da ce govna da padaju, hladno je i tmurno, iako sam sama i drezdim izbjegavajuci svoje redovne kucne obaveze, ja opet mislim da je dan krasan. 

Juce mi je ispala plomba iz gornje dvice.  To je bila rupetina za opjevati.  Mrak mi je pao na oci a valovi panike su me obilazili i zapljuskivali citav dan i citavu noc.  Slabo sam spavala, nisam nista jela i uopste sam bila toliko divnog raspolozenja... 

Strah od zubara nosim jos od malih nogu, kada sam imala zub koji sam morala izvaditi koji je imao 4 korijena koji su se veselo uvezali kao u kolce kulturno umjetnickog drustva, pa se sa njim nije moglo ni tamo ni 'vamo.  Vukla je to teta zubarka, kidala mi glavu na tenane, cak je u neka doba postavila svoje drazesno koljeno meni na prsa da joj pomogne u otkidanju mi glave moje...  Pa je onda zub puko, pa se vadio u komadicima, krvi do koljena, a sve to uz izuzetno primjetno izostavno dejstvo injekcije kojoj je bice prosao rok ili neko slicno sranje.  Tako je poceo R'n'R samnom i zubarima. 

A tek zvuk one busilice.  Mislim da trebaju da izmisle te zubarske masine koje ne proizvode nikakav zvuk ili bar da ti daju neke slusalice sa super jako odvrnutom super bucnom muzikom... 

Sjedeci na stolici, uzivajuci u umilnim zvucima busilice, otrnute gubice sam stiskala svoje ruke snazno i snaznije, zamisljajuci merak koji cu da dozivim onog trenutka kada ustanem odatle.  Cinilo se kao vjecnost citava, ali je dosao taj trenutak i ja sam bila slobodna.  Oslobodjena straha, naglo sam osjetila umor koji me smlavio za sekund, a onda me je i recepcionerka oslobodila od $210, jer ovdje je najbolje od svega na svijetu biti zubar.  I automehanicar.

I eto, sad se radujem prekrasnom danu prepunom zime i kise i sivila i zakrpljenom zubu! 

01.05.2009.

I think I am BI

U principu nisam pretjerano pricljiva kad idem u shoping, pa ono sa radnicama da supljiram...  Nemam nekako konekciju sa njima, boli mene za njih, a i njih za mene.  Samo mi se jave da mi daju do znanja da it's not OK to shoplift stuff.  Ali imaju dvije radnje gdje se vazda ispricam ko luda.  Jedna se zove "Tree of life", a druga "Ishka".  Obje radnje su hasisarske, sa hasisarskim garderobama, nakitom, namjestajem, lampama, jastucnicama, dekicama i ostalim hasisarli predmetima.  Ja imam velikog afiniteta spram hasisarluka, pa sam cest gost u tim radnjama.  Uglavnom samo razgledam, dirkam, pipkam i divim se na sav glas skoro svemu.  U ovoj prvoj radnji, "Tree of life", sam postala u neku ruku raja sa ovim prodavacicama. 

Juce ja hodam po shoping centru, ovaj put u crnoj trenerci i zelenim clogsima.  (Nista ja nisam naucila iz mog zadnjeg posta, i dalje se vucaram u trenerci svuda, tctctctc).  Dosli da zderemo, pa posto sam ja prva zavrsila, ostavim svoje djecake da zavrse svoje porcije, a ja se uhvatim svoje omiljene radnje.  I tako razgledam prekrasno prstenje u toj radnji, ima ih bar 10 koje mi ne bi bilo mrsko nakaciti na moje prstice.  Prilazi mi prodavacica, eto ako zelim da ih dirkam (posto su zakljucani u staklenoj vitrini) ona ce mi ih izvaditi da ja probavam (zna ona da ja kad probam, ja moram da kupim).  Neka reko, samo cu da gledam, kriza ekonomska, nema se posla, ovo, ono...  Kaze ona meni:

"Izvini, ali moram da ti kazem, te clogs su ti prekrasne!"

Ja pogledam u clogs i pocnem da se smijem.  Kontam, izgleda da imaju carobnu moc, skoro svaki put kad sam ih obukla, bile su komentarisane.  Objasnim joj ja da sam prije samo par dana dobila bukvicu od slucajne prolaznice (vidi post ispod:)).  Ona se tu nadje u cudu, pa se mi zadasmo u razmatranju kakvih sve ljudi ima, osim toga, ona misli da sam ja bas super obucena, clogs obozava jer su super udobni, da je njoj da ih moze na poslu nosati...  Inace, s obzirom da je radnja hasisarska, pretpostavljate da su i one obucene skroz "opusteno" sto bi rekla zvijezda prethodnog posta. 

U po te nase price i smijuckanja, prilazi nam druga prodavacica.

"Ja se izvinjavam", veli ona, "Ja sam morala da vam se pridruzim, ti imas tako divan akcent, svaki put kad dodjes i pricas sa nama, ja to pravo volim, pravo je sexi..."

"Hvala", kazem ja, "Meni nije sexi, ja bih voljela da ga nema, ali eto, sta se moze..."

"Ne, ne, ni slucajno nemoj izgubiti akcent, nemas pojma kako je super....  Moj partner, tj bivsi partner je bilA iz Srbije.  ONA kad prica, ja se topim, divan akcent...  Ti izgledas mrak i trenerka ti stoji super pravo, zgodna si i lijepa a nemas ni trunke sminke..."

Pale se one crvene lampice u mojoj glavi, DANGER, DANGER!!!  Cakle prodavacici okice, prilazi mi sve blize i blize, dotjerala me do one vitrine, jos korak nazad i ode sve u pi...  Taman u tom trenutku iz mog dzepa pocese da dolaze umilni zvuci, varnici mi telefon dramaticno...  Sporedni zove, hajmo vise, jebo te prstenovi...  Uh, reko, "Moram ici, haj' vozdra, vidimo se..."  (Koji sam ja mis, eeeee...)

A ja budala mislila njoj ono dosadno pa samnom cu-ca kad ja naletim... 
Stvarno sam naivna, cudo jedno!  Skontam kasnije, Bog zna koliko se meni zena slepalo, a ja naivko, nemam pojma, ja sve kontam jesmo dobra raja jebo te... 

Kada sam sporednom ispricala kako mi se slepa prodavacica, on je postavio samo jedno pitanje ( i to potpuno ozarene face)

"A valjal' cemu, da nam je privedes?"

Sve mi nesto govori da cemo slijedeci put u paketu posjetiti Tree of life, na jedan zajednicki shajc, ovaj put iz potpuno drugacijeg ugla!

:)

21.04.2009.

Pravih se reci uvek kasno setim...

Juce mi sekica bila hasta, pa umjesto na posao, isla, sa mojom pomoci, kod doktora.  Najavile smo se kod doktora u obliznjem shoping centru, ona za sinuse, ja za vakcinu protiv gripe.  Ja obukla svoju omiljenu ljubicastu trenerku i drecavo zelene clogs, jer te dvije bolje lijepo idu...

Nakon sto smo obavile doktora i apoteku, prosetamo malo po radnjicama, kad smo vec tu i kad vec imamo vremena...  U neka doba se umorimo, pa odlucimo da se svalimo na jedan od kauca koji su pozicionirani svako malo, a koji dodju kao melem umornim nogicama. 

Eh, na ovom kaucu prema kojem smo se uputile je vec ustogljeno sjedila gospodja sumnjivo-bosanskog izgleda (kad ono prepoznas "nasu facu"...) i odmorala svoje nozice.   Gospodja je imala neprirodno ovcinski ufrckanu kosu, do pola prosijedu, a otpola ofarbanu.  Bila je obucena u kostimic, kosuljicu i cizmice... 

Mi smo sjele do gospodje, ne prestajuci komentarisati odredjene pojedinosti koje primjetismo oko sebe, tu i tamo se smijuci kojekakvim glupostima.  Kad je ponestalo gluposti, sekica se zagleda u gospodju i taman da stagod lane na njen racun, kad ce ti gospodja obratiti se meni sa tezim bosanskim akcentom i sa rijecima:

"Izvinite molim vas, vidim govorite nas, a neobicno mi da ste obuceni tako...  (isareti na moju trenerku i clogs)... komotno.  Sigurno ste rodjeni ovdje?"

Ja u cudu bacim pogled na svoju krasnu trenerku i moje krasne clogs, ne vjerujuci svojim usima, a ocima jos manje.

"Kako to mislite?"

"Pa znate", gospodja ce meni, mrtva hladna "kod nas su se ljudi uvijek sredjivali kad bi gdje krenuli, a vi eto ste "opusteno" obuceni, a govorite nas jezik, pa mi je to cudno, nisam na to navikla..." 

Valjda je gospodja htjela da mi kaze da sam obucena toliko ruzno da je ona djecu u drugu sobu morala poslati...

"A sta fali tome kako sam ja obucena?" 

"Pa eto, takvo oblacenje je za ocekivati i nista neobicno od Australki, ali za nase ljude je neobicno, pa eto..."

Moja sekica joj na to dobaci kako su iskompleksirana vremena napucavanja za samoposluge davno prosla i kako jos samo rijetki od toga pate, uglavnom generacija nasih rodtelja, dok sam ja jos uvijek  blejila u gospodju... 

Gospodja nam se zahvali na prilici da nam se onako iznebuha nagovori i ode nabadati na svojim prikladnim za shoping centar stiklama od 10 cm, ostavivsi nas dvije zblanute da se tjesimo kako smo obukle trenerke, i opet smo bile najljepse...

I tako ja od juce razbijam glavu pokusavajuci da skontam da li postoji jos neka skupina ljudi, jos neka nacija, pripadnik koje ce ti reci nesto takvo, iz cista mira, nekome u prolazu, bez ikakve veze???  Iz iskustva dugogodisnjeg, ovakvo nesto je svojstveno samo "nasem" svijetu.  Stavljam ga pod navodnike, jer to sto poticemo sa istih prostora ne znaci da pripadamo istom svijetu.  Kontam, kakvi to kompleksi kolaju venama nekih ljudi, cime se oni hrane i sta bi to mene natjeralo da nesto slicno ucinim ikada u zivotu? 

Gospodja me potsjetila na to, da svaki put kada dodjem kuci i vidim nekoga kao sto je npr gospodja jednakog kalibra kao i ova od juce, inace privatni djelatnik u prizemlju moje zgrade, obicno kroz smijeh (ili je to ipak podsmijeh?) primjeti kako sam zapustila stomak, filovala obraze i kako bih trebala da pripazim na figuru, dok ona u isto vrijeme ponosno nosi svojih 150kg, jer bolje da ljulja nego da zulja, kako mi je kosa zapustena jer je stalno svezana u rep ("ima li u Australiji uopste frizera?"), dok je njena prekrasno sagorena minivalovima i blansevima (ako zelim, ona ce nazvati svog frizera, da valjda i meni tako "usredi" frizuru)... 

Htjedoh reci gospodji da se mani corava posla i da pomete smece ispred svojih vrata, da je komsijina krava ziva i zdrava, dzaba joj sve one sihre i da bih je sad odlamila hljebom po glavi, ali daleko mi hljebarnik... 

Ako nista, ja sam gospodji zahvalna sto mi jos jednom kroz glavu zabrujise poznati tonovi i istinite rijeci naseg Vlatka (sto mu je uplala glatka)...

A i naucila sam svoju lekciju.  Od sada kad krenem u shoping centar, oblacim se samo i iskljucivo kao na slici.  Prikladno i udobno za shopinga!!!

25.03.2009.

BFF

Desi se svasta nesta covjeku u zivotu i to utice na tebe, volio ti to ili ne.  Ljudi te razocaraju puno puta, ali ne svi, hvala manituu na tome.  Neki ljudi ti postanu vazni, strasno vazni i bez njih zivot slabo ima smisla.  Imam preko nekoliko takvih vaznih ljudi za koje sam vezana i bez kojih ne mogu i necu.  Neke mi je majka rodjena rodila, uz neke sam odrasla vrata do vrata, neke sam upoznala i zavoljela nekada kasnije, u nekom od svojih drugih / trecih zivota...  Ti ljudi te cine sretnim, unose radost i boju u tvoj zivot...

Danas sam se na facebooku ispricala sa svojom vrlom prijateljicom iz srednje skole.  Ma bile smo super raja, i ono sto mi je najbolje u svemu tome, i dan danas smo super raja.  Sjedile smo tako, fizicki na drugim krajevima svijeta, ona u svojoj ameriKi, ja u svojoj 'strelji...  U neka doba smo obje nasule po casu vina, zamislile mog privatnog mzicara kako nam ispunjava svaku zelju i pjevale na glas, ona tamo, ja ovamo...

Smijale smo se njenim i mojim propalim ljubavima, kontali kako su samo glupi sto nas nisu u zvijezde okovali dok jos ni same nismo znale kako smo i jedna i druga upadljivo vrijedna ljudska bica.  Pricale smo i o sadasnjosti, razmijenile pokoju brigu, mastale o buducnosti...  Tacnije, najvise smo mastale o tome kako ce ona doci do mene nekad, ili ja do nje, ili cemo se pak ponovo sresti na proslavi mature nase generacije, i kako cemo se latiti obje flase, nekog finog a crnog (vina naravno), dok pjevamo karaoke na mikrofonima od dildo-a koje smo jedna drugoj kupile da pobijemo cinjenicu koja nas prati, da smo zaostale seljanke koje jos uvijek nemaju dilde...  I to crnacke (kad je bal, nek' i hala gori, kaze stara narodna)

I dok sam tako uzivala u nasem razgovoru, skontah, po ko zna koji put, kako je samo lijepo kada uzajamno uzvracas ljubav... 

Volim svoju prijateljicu milu, uvijek jesam i uvijek cu...  Sva ta silna mora izmedju nas, svi ti okeani, ti pogresni kontinenti, pa i da su druge planete, ne mogu udaljiti nju iz mog srca.  Ona je jedna od mojih BFF!

Sta je, mogu i ja nekad da budem raznjezena...

Za kraj bih da joj jos jednom zapjevusim na uvce, ali otezane su prilike za takvo sto, jer ne mogu da nadjem doticnu pjesmu na youtubetu, te nemojte mi vise govoriti kako tamo ima sve zivo, jer nema!

No, svejedno, to me nece sprijeciti da kazem

ZIVJELI!!!



17.02.2009.

Ljubav na prvi pogled

Cim sam ga ugledala, odmah sam osjetila neku konekciju izmedju nas.  Gledala sam ga sa zeljom koju osjecam godinama, ali nikada do tada nisam znala na sta se u stvari odnosi.  A sada sam znala.  Bio je apsolutno moj tip.

Dok sam ga gledala zamisljala sam kako uranjam u njega, kako se spajamo u jedno...  Osjetih njegovu cvrstocu dok je zelja za zajednickim trenucima izludjivala moju dusu i tijelo.  Sreca je kolala mojim venama pri pomisli da bi mogli provoditi svaku noc skupa... 

Nisam mogla odoliti vise...  Ni cinjenica da sam na javnom mjestu me nije mogla zaustaviti i ja se bacih na njega.  Rukama sam ga istrazivala, a njegova krutost je obecavala noci pune uzivanja...

Odluka je pala, kreditna se trznula i nakon samo nekoliko dana, u nas dom je dosao nas novi krevet. 

Kojeg totalno obozavam!

:)


Stariji postovi

Lepa do bola...
<< 07/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Pisi, pisi miiiiii...

For Mua!
andja negativ

Nad usnulim gradom blista noc
I kisa je zgazila crveni krov
Ptice i macke i vjestice sve
Saljes mi nocas da probude me.

Pticama malim si svezala kljun
Macke su sjele mi na postelju
A onda su dosle i vjestice sve
Po sobi mi plesale i pjevale:

Ustani i podji s nama,
Digni ruke u zrak
Dugo vec je ona sama
I plasi je mrak...
Poginulog grada

I ptice i macke i vjestice sve
Odlaze jutrom da cekaju noc
U carobnom kavezu na tavanu tvom
Ti ih cuvas za mene da probude me

Ustani i podji s nama
Digni ruke u zrak
Dugo vec je ona sama
i plasi je mrak...
Poginulog grada

Sporedni Ejbi, 1995

MOJI FAVORITI
No Lokum is Rahat here
The Dewd's
AUTOPORTRET
Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju
posveћeno жrtvama dlakavih жena
Sporna Dijaspora
propali fudbaler
Zijan-ćerka
photo.factory
la cucaracha
Zen Garden
Bepo čistač ulica
Nakane o Barbari
Corto Maltese
LIPO LI JE LIPO LI JE
Dani loše poezije u zemlji Liliputanaca
Work in progress - WIP
Vrhovni Štab
Lovely Glamour
PLJUVAONICA
LETARGIJA
MOJ BLOG
Cradle
Na sijelo kod Charuge
Umijeće Tersanja
NARODNO POZORIŠTE Sarajevo
više...


Powered by Blogger.ba